razbojnik
разбојникrázbōjnīk · /rǎːzboːjniːk/ · masc.
NOUN
-
robber; banditRazbojnik je opljačkao menjačnicu i pobegao. — The robber held up the exchange office and fled.Policija je uhapsila dvojicu razbojnika. — The police arrested two robbers.
-
humor. affect. (of a child) rascal; little rogueDođi ovamo, mali razbojniče! — Come here, you little rascal!
Declension, masc.
| singular | plural | |
|---|---|---|
| Nom. | razbojnik | razbojnici |
| Gen. | razbojnika | razbojnika |
| Dat. | razbojniku | razbojnicima |
| Acc. | razbojnika | razbojnike |
| Voc. | razbojniče | razbojnici |
| Ins. | razbojnikom | razbojnicima |
| Loc. | razbojniku | razbojnicima |
AI
Updated 29 September 2026