SR→EN

predočiti

предочити

predòčiti · /predǒt͡ʃiti/ · perfective · impf.: predočavati, predočivati

RU Suggest an edit
VERB
  1. (of documents, evidence) to present; to produce; to show
    Advokat je predočio sudu nove dokaze. — The lawyer presented new evidence to the court.
    Na granici morate predočiti pasoš. — At the border you have to show your passport.
  2. (to someone) to make clear; to point out
    Lekar mu je predočio sve rizike operacije. — The doctor made all the risks of the operation clear to him.
  3. formal (predočiti sebi) to envisage; to imagine
    Teško je predočiti sebi koliko je to bilo daleko. — It's hard to imagine how far away that was.

Usually used as predočiti nekome nešto (dative + accusative).

Conjugation, perfective
Present tense
japredočim
tipredočiš
on/ona/onopredoči
mipredočimo
vipredočite
oni/one/onapredoče
Past tense: predočio, predočila, predočilo · predočili, predočile
Future: predočiću, predočićeš, predočiće, predočićemo, predočićete, predočiće
Imperative: predoči
AI Updated 6 October 2026