izricati
изрицатиizrícati · /izrǐːt͡sati/ · imperfective · pf.: izreći
VERB
-
(of a court, judge) to pronounce; to imposeSud danas izriče presudu u tom slučaju. — The court is pronouncing the verdict in that case today.Sudije retko izriču tako visoke kazne. — Judges rarely impose such heavy sentences.
-
to express; to stateOn uvek otvoreno izriče svoje mišljenje. — He always states his opinion openly.Ministar je izricao oštre kritike na račun opozicije. — The minister was voicing harsh criticism of the opposition.
The perfective is izreći; common in izricati presudu, kaznu.
Synonyms:
Conjugation, imperfective
| Present tense | |
|---|---|
| ja | izričem |
| ti | izričeš |
| on/ona/ono | izriče |
| mi | izričemo |
| vi | izričete |
| oni/one/ona | izriču |
Past tense: izricao, izricala, izricalo · izricali, izricale
Future: izricaću, izricaćeš, izricaće, izricaćemo, izricaćete, izricaće
Imperative: izriči
AI
Updated 6 October 2026