SR→EN

izreći

изрећи

ìzreći · /ǐzret͡ɕi/ · perfective · impf.: izricati

RU Suggest an edit
VERB
  1. to say; to express; to utter
    Od uzbuđenja nije mogao da izrekne ni reč. — He was so nervous he couldn't utter a word.
    Na sastanku je otvoreno izrekla svoje mišljenje. — At the meeting she openly stated her opinion.
  2. (of a sentence, penalty) to pass; to impose
    Sud mu je izrekao kaznu od pet godina zatvora. — The court sentenced him to five years in prison.
  3. (izreći se) to let slip; to misspeak
    Nije hteo da nam kaže, ali se izrekao. — He didn't want to tell us, but he let it slip.

Often used in izreći kaznu, izreći presudu — to impose a penalty, pass a sentence.

Conjugation, perfective
Present tense
jaizreknem
tiizrekneš
on/ona/onoizrekne
miizreknemo
viizreknete
oni/one/onaizreknu
Past tense: izrekao, izrekla, izreklo · izrekli, izrekle
Imperative: izrekni
AI Updated 29 October 2026